Nijedan grad nije branilo toliko maloljetnika kao Osijek, a u novu epizodu podcasta dolazi upravo jedan od njih. Ono što njegovu priču čini drugačijom je što je od dječaka s puškom u ruci postao ministar obrane. Ipak u podcast ne dolazi kao ministar već kao dječak koji je morao odrasti preko noći, čovjek koji je prošao pakao osječkog bojišta 1991., surovost borbi na dubrovačkom i zadarskom bojištu 1992. i 1993. Te godine odlazi pomoći hrvatskom narodu u BiH te sudjeluje u obrani Mostara. Nakon toga Velebit pa Bljesak! Želja da oslobodi svoj okupirani Antunovac odvela ga je iz specijalne policije u 3. gardijsku brigadu "Kune". Gorio je od želje da s puškom oslobodi svoje selo, a na kraju hladan tuš u obliku mirne reintegracije. Najviše smo pričali o 1991. i jeseni koju je umjesto na prvoj godini faksa proveo u hladnim i vlažnim rovovima i bitkama koje su mu život ispunile mirisom baruta i krvi. Kako je zarobio pušku od neprijatelja? Kako se izvukao iz okruženja na farmi Orlovnjak i gdje je tjedan dana kasnije dočekao 18. rođendan? Kako nastaviti nakon što izgubiš kuću, uspomene i ono najvrijednije - brata? Nosi li te osveta ili nešto treće? Samo su neka pitanja na koja mi je dao odgovor.

"Utvare iz Prašnika", tako su Dragu i njegovu ekipu zvali oni s druge strane. Infiltracija u neprijateljske redove postala im je rutina, a metode prikupljanja podataka do operacije "Bljesak" doveli su do savršenstva. Put do toga nije bio nimalo lak. Dragina priča počinje u ljeto '91. kada se u rodnom Davoru priključuje davorskoj satniji 108. brigade. Vatreno krštenje u selima Gređani i Čovac zauvijek ga je promijenilo. Mladić je preko noći postao odrasla osoba, a sportski i domoljubni duh tjerali su ga da pomiče granice. Tako se osnutkom 121. brigade priključuje protudiverzantima, a njegov dom postaje (pra)šuma Prašnik, ali i drugi dijelovi novogradiškog bojišta. Osim s neprijateljem, Drago je ondje bitku vodio i s neumoljivom prirodom i ekstremnim uvjetima. Tako će nam primjerice otkriti tajnu kako da te ne izbode roj krvožednih komaraca. Puno je tu caka i fora koje je Drago sa svojim suborcima učio u hodu, ali i na obuci. Ona najsloženija bila je commando obuka u Žutici kraj Ivanić-grada koju je provodila Bojna Frankopan, a na koji ju je način Drago završio najbolje govori činjenica da mu je ponuđeno da im se pridruži kao instruktor. Ipak, on je bio čovjek od terena, od stalnog kretanja, čovjek od akcije. Napokon 1995. u Bljesku njegova je ekipa odradila jednu od ključnih zadaća, slijedila je Oluja, a na koncu i tragična Una. Taj dan zasigurno je najgori na Draginom ratnom putu. Jaro Plavi, kako su ga zvali, uspio je spasiti svojeg brata po oružju Šćuku koji je preživio i završio u kolicima, ali čovjek koji mu je bio uzor - Lule, podlegao je ranama.

U trapericama i s malokalibarskom puškom krenuo je Davor Smuđ u ljeto 1991. braniti domovinu. Veliko srce povuklo ga je u 2. A brigadu Zbora narodne garde, točnije njezin 2. bataljun - Banijska oluja. Išli su u ljeto te 1991. Davor i njegova satnija kojom je zapovijedao legendarni Predrag Matanović gdje god je na Baniji gorilo - od Sunje do Petrinje, ali kao stup obrane Siska najviše su doprinijeli obrani Komareva. Akcija koja je obilježila taj dio njegova ratnog puta, akcija Brđani, bila je kobna za petoricu njegovih suboraca, a umalo i za Davora. U jesen 1991. crtu obrane Komareva njegova postrojba prepušta pričuvnim postrojbama i kreće u oslobađanje teritorija od Kupe prema Glini. Stiglo se do Glinske poljane gdje Davor nerijetko sa skupinom dragovoljaca radi dar-mar u redovima JNA. Iduće 1992. ratni put odveo ga je na jug i oslobađanje dubrovačkog zaleđa gdje je 11. rujna teško ranjen. Iako ondje službeno završava ratni put, on je neslužbeno okončan tek u rujnu 1995. i operaciji UNA u kojoj je Davor pomagao suborcima na minobacaču 120mm.

Osam mladih djevojaka, rođenih u Australiji, došlo je braniti domovinu svojih predaka... Prva od njih bila je Sofija, početkom listopada 1991. s tek navršenih 19 godina. Sama se zaputila prema Hrvatskoj i obukla gardističku uniformu Tigrova. Uskoro su i druge slijedile njezin primjer, a među njima i Nancy. Danas nisu više sve među nama, ali Sofija i Nancy stale su pred moju kameru i ispričale priču o ljubavi i žrtvi koja i danas može biti inspiracija i putokaz. Hvala im na svemu. Naravno, da uvijek napominjem kako je bilo i muškaraca koji su priostigli iz iseljene Hrvatske, a evo prije dva dana imali smo obljetnicu pogibije jednog od njih - Ante Malića kojeg smo se i spomenuli u podcastu. Filmsku priču o "Klokanicama" možete poslušati u 82. epizodi podcasta "Gdje si bio '91?"

Dobri i dragi Josip Esterajher ispričao je meni i vama priču o tome kako je funkcionirao Hrvatski radio Vukovar tijekom ljeta i jeseni 1991. Priča je to o Gradu, o Siniši, priča o pokretu otpora nekolicine hrabrih i odvažnih, nepokolebljivih heroja koje je vodio kao glavni urednik upravo moj prijatelj Josip… Za mene je ovaj podcast bio melem jer iako je tema teška Josip ju je ispričao tako pitko, glatko, jasno i učinio podcast s njim meni jednim od dražih koje sam snimio.

Mario Filipi je izuzetno važan svjedok Domovinskog rata – putem fotografija i reportaža, u najtežim trenucima, prenosio je svu brutalnost i ljudsku patnju tog vremena. Njegovo fotografiranje prognanika i bojišnica Slavonije kao i njegov osobni žrtveni put, duboko su zabilježeni i nikad ne smiju biti zaboravljeni.

Karizma, smirenost i neviđena hrabrost, a najviše skromnost ovog čovjeka, kojeg ste možda već upoznali kroz serijal Heroji Vukovara, garantiraju jedan od najgledanijih podcasta Gdje si bio ‘91? U njemu ćete upoznati Vlatka kao osobu, mladića koji je već prije rata od kolega u Borovo Commerceu gdje je radio “označen” zbog hrvatstva koja je gajio od malena. Kada je počeo rat taj 28-godišnjak, fizički iznimno spreman zbog sporta kojim se bavio, stao je u obranu svojeg Borova naselja sa Zadrom, Josićima, Živkovićem i drugim herojima s kojima je kroz 3 mjeseca bitke dijelio dobro i zlo. A bilo je više zla. Pogibije i ranjavanja bile su svakodnevica, a ono bratovo najviše ga je pogodilo. Meni kao povjesničaru bilo je pravo zadovoljstvo napokon ugostiti nekog tko je branio Borovo Naselje iz pravca Borova Sela, a Vlatko je to činio do zadnjeg, dan i pol nakon okupacije Vukovara, nakon filmske bitke za Pejton, predao se sa suborcima i završio u Stajićevu i na kraju Mitrovici iz koje je izišao nakon 9 mjeseci zarobljeništva.

Legenda obrane Bjelovara, Bilogore i dobrog dijela Slavonije. Ipak njegova priča počinje već 1989. kada u Bjelovaru u kojeg je kao dijete doselio iz duvanjskog kraja osniva u ilegali HDZ. Operativac kakvog je nova vlast 1990. samo poželjeti mogla okupio je domoljube svojeg kraja koji su zajedno s njim u ljeto 1990. postali pripadnici Prvog hrvatskog redarstvenika u kojem je on bio zapovjednik voda. Već tada, početkom „balvan revolucije“ sudjeluje u prvim akcijama kada u središtu Zagreba sudjeluje u razoružavanju saveznih organa vlasti. Vrlo, vrlo škakljivi dani uslijedili su i na jesen kada stiže prvi kontingent kalašnjikova iz Mađarske u bjelovarsku općinu. Oružje se u ilegali dijelio pouzdanicima HDZ-a, ali je pokazalo se među njima bilo i nepouzdanih koji su „otkucali“ Jozu no on je uspješno izbjegao uhićenje kakvo su doživjeli njegovi suradnici iz virovitičkog kraja. Već tada, u siječnju ’91. on u centru za obuku Kukavica koji će uskoro biti baza specijalne policije „Omege“ obučava domoljube koji bi u slučaju rata bili voljni stati u obranu svojih domova. Uskoro se pokazala potreba za osnutkom specijalne policije „Omege“ koja je bila temelj obrane tog dijela Hrvatske. U toj postrojbi Jozo je bio pomoćnik zapovjednika, a nakon od travnja 1991. i zapovjednik satnije. U tom periodu intenzivne obuke Jozo je bio zadužen za vojnu izobrazbu s postupanjem specijalaca u napadu i borbu protiv diverzantsko-terorističkih grupa. Neće proći puno, a njegovi će dečki trebati stečeno znanje pokazivati u praksi. Ljeto je proteklo u znaku „pokazivanja zubi“, a Jozo ih je bome znao pokazati ne samo teroristima već i JNA. Početak otvorenog ratnog sukoba – 17. kolovoza 1991. Jozo sa svojom satnijom sprečava okupaciju Grubišnog polja, a 19. kolovoza odlazi u pomoć Pakracu. Nakon tog dana više ništa neće biti isto, akcije će se redati dan za danom. Kroz podcast smo se osvrnuli na najbitnije – Doljani (kraj Daruvara), Ivanovo Selo (kraj Grubišnog Polja) i osobito Kusonje (kraj Pakraca) u kojima je Jozo vodio akciju proboja prema dečkima opkoljenima u kući broj 55. Osvajanjem vojarne u Doljanima sredinom rujna „Omege“ dobivaju vjetar „leđa“ i onda dolazi 29. rujna 1991. – u bitci za Barutanu kraj Bjelovara život gubi Ivan Trogrlić, Jozin brat, a umalo i sam Jozo koji je doživio iskustvo kliničke smrti. Slijedile su oslobodilačke operacije u kojima Jozo i ekipa tjeraju „bandu“ s Bilogore. Nakon toga, kao Tuđmanov pouzdanik i prijatelj Jozo je dobio nove odgovorne dužnosti, a kraj rata dočekao je kao djelatnik Sigurnosno informativne službe te posjedilo s nama uspomene iz „Bljeska“ i „Oluje“.

Davor je kao ročnik pobjegao iz JNA, vratio se kući u Donju Motičinu i ekspresno krenuo za Vukovar kao najmlađi od 15 dragovoljaca iz tog sela kraj Našica. Ako gledamo omjer dragovoljaca Vukovara u odnosu na broj stanovnika među svim mjestima u Hrvatskoj (izvan vukovarske općine) Donja Motičina je rekorder! Uglavnom Keks završava u Borovu naselju na legendarnoj „trokatnici“ te sudjeluje u obrani Borova naselja na području Stare Banijske (danas Petrinjska). Rame uz rame s herojima Domovinskog rata poput Roberta Zadre stasao je u pravog vojnika. Kada se približio kraj - 17. studenog uvečer odlučio se na proboj no tek što je krenula njegova je grupa dočekana u zasjedi – trojica poginulih kolega i novo preispitivanje što učiniti. Cijeli 18.11. (koji mu je ujedno bio 20. rođendan) borio se oko Auto Willa da bi 19. uvečer s Voloderom, braćom Josić i ostatkom ekipe otišao u Borovo Commerce na predaju. Slijedio je 270 dana dug put prepun bezbroj psihičkih i fizičkih maltretiranja na najokrutnije načine… Stajićevo, Niš, pa Valjevo gdje je bio smješten u civilnom zatvoru! Nakon razmjene i oporavka pristupio je 3. gardijskoj brigadi, pronašao ljubav svog života i 18.11.1995. za nju se oženio.

odcast koji sam odjavio sa suzama u očima i knedlom u grlu, jedva. Jer u tri sata gospođa Ljerka Perešin ispričala je nevjerojatnu priču o ljubavi, ratu, vjeri i dala nam svima veliku životnu lekciju. Naravno naglasak je bio na njezinom suprugu Rudolfu Perešinu, jednom od najvećih heroja Domovinskog rata. Osobito smo se dotakli podviga koji je 25. listopada 1991. smjestio među najvažnije datume novije hrvatske povijesti. Taj prelet zrakoplovom iz JNA ima puno aspekata, a u podcastu je Ljerka ispričala onaj osobni aspekt, aspekt žene za koju je Rudi rekao da je u preletu bila njegov kopilot. Da ne duljim... Pogledajte podcast i oduševite se prekrasnom gospođom Ljerkom i njezinim svjedočanstvom nakon kojeg mi je dugo, dugo srce snažnije lupalo.

Srđan Fot, jedan od onih prašinara na čijim je leđima '91. obranjen Turanj - mitsko mjesto obrane Karlovca. Jako se veselim ovakvom gostu kojem sam se dugo nadao. Srđan je '91. imao 20 godina, pobjegao je iz JNA i to s albanske granice i u ljeto se uključio u 110. brigadu u kojoj je postao pripadnik 2. satnije 1. bojne - legendarnih "Wolfova". Vremena za prilagodbu bilo je malo, a karlovački gradski dečko, nekad punker i skins preko noći je morao odrasti. Tu 1991. proveo je na položajima preko Slunjskih Brda do Turnja, Logorišta i Husja. Iduće 1992. postaje pripadnik interventne satnije 110. brigade, s njom prolazi niz izazova, a onaj "najslađi" 1995. operaciju "Oluja" odradio je u postrojbama MUP-a.

U novoj epizodi podcasta gostuje nam Stipe Nimac. Da, napokon ZDRUG! Iz rodnih Lišana Ostrovičkih Stipe je kao mladić otišao u ljeto 1990. u Zagreb gdje je prošao tečaj Prvi hrvatski redarstvenik. Iako je trebao postati pripadnik ATJ Lučko, sudbina je htjela da nakon tečaja bude raspoređen u Jedinicu za posebne namjene Tuškanac. Zadaci osiguranja, kaže, nisu ga pretjerano interesirali kada je počeo rat. Zato odlazi na Sljeme gdje je čuo da ekipu okuplja legionar Gotovina. Odmah po dolasku na Sljeme pokret na ratište. Vatreno krštenje Stipe je imao na Hrvatskoj Kostajnici, a zatim na novogradiškom bojištu, a u jesen 1991. postaje zapovjednik u novooformljenoj 1. bojni "Tigrova" - najprije voda, a zatim i satnije. Zapadna Slavonija bila je teška i surova, ginulo se svaki dan, a u tom paklu Stipe je pronašao i Jelenu - ljubav svog života. Tada "Tigricu", a danas ženu s kojom ima četvero djece, a danas su već baka i dida! S "Tigrovima" je Stipe prošao i jug uzduž i poprijeko sudjelujući u nizu akcija oslobađanja odnosno deblokade Dubrovnika. Slijedila je 1993. i surovi Velebit, a nakon toga odlazak u 8. lakojurišnu brigadu s kojom se borio na karlovačkom i hercegovačkom bojištu (na Buni). Napokon kada je 1994. osnovan 1. hrvatski gardijski zdrug Stipe u njemu postaje zamjenik zapovjednika 1. bojne, a kasnije i zapovjednik. Operacije i tereni nizali su se od "Cincara" preko "Zime-94", "Skokova" i "Bljeska" do "Oluje" i "Maestrala". Puuuuno toga je prošao ovaj prekaljeni ratnik i veselim se ovom podcastu.

Borna

Stjepan Domjanić, jedan od najzaslužnijih za uspješno oslobađanje Banovine u Domovinskom ratu. Upravo će Oluja, u kojoj je na glavnom pravcu napada u juriš poveo 2. gardijsku brigadu "Gromove", biti centralna tema ovog podcasta. Dok ga slušam zapravo mi je nevjerojatno da takvog časnika Hrvatska u ratu nije više iskoristila. Stjepan je 1991. ušao u povijest kao prvi oficir koji je prešao iz JNA u slovensku vojsku i to večer prije početka rata u Sloveniji. Nakon uspješne obrane dežele, red je bio i na obranu njegove domovine kojoj se još u proljeće '91. stavio na raspolaganje čekajući poziv koji nikako nije stizao. No kad neće brdo Muhamedu.. Otišao Stjepan na front u Osijek i došao kao naručen. Postavljen je za zapovjednika 2. bojne 130. brigade koja je bila zadužena za obranu Ivanovca. Nakon što je taj zadatak uspješno obavljen Stjepan je otišao u Zagreb gdje je radio na Hrvatskom vojnom učilištu. Ondje su ga prepoznali časnici iz 2. gardijske brigade i pozvali u Gromove. Bila je to win-win situacija. U Oluji je kao desna ruka zapovjednika brigade na čelnom tenku Stjepan rukovodio napadom sve do zadnjeg oslobođenog sela u Hrvatskoj, tamo negdje iza Dvora na Uni. A onda je došla Una, suluda operacija u koju se ne bi išlo da se slušalo Stjepana, ali slušalo se Zagreb. On je rukovodio napadom na pravcu prema Bosanskom Novom.

Borna

Moj novi gost u pocastu Gdje si bio '91? je Albert Kajić, maloljetni dragovoljac koji je kao dječak lažirao datum rođenja i "provukao" se u 1. A brigadu Zbora narodne garde "Tigrovi". Bio je to kolovoz 1991. Nekoliko tjedana ranije u svojem domu na zagrebačkoj Savici gledao je ratne izvještaje na televiziji i kada je ugledao prognanike iz Aljmaša na šlepovima u njemu se prelomilo. Postao je pripadnik 4. bojne "Gavrana", a prvi zadatak bio mu je umalo i posljednji. Čišćenje sela Čovac i Gređani. Ulazak u selo bio je strašan, u prvom vatrenom kontaktu Albert je ostao bez zapovjednika voda Miroslava Fretzea koji je ubijen pred njegovim očima. Što je doživio na tom terenu nije do tada gledao ni u ratnim filmovima. Dobro, preživio je. Idući zadatak - Petrinja. I ondje je umalo ostao bez glave kada je dočekan sa skupinom suboraca u zasjedi kod Vile Gavrilović. Nakon par dana izvlačenja prešao je most i izvukao se preko Kupe, a Petrinja je pala. Neki se njegovi prijatelji nisu izvukli, a on osobito apostrofira mladog Antonija Karlovića. Nakon toga opet zapadna Slavonija. Tek što je stigao u Bročice na južnu liniju obrane Novske 16.10. ranjen je odke granate i prebačen u bolnicu u Kutinu. Tamo su razotkrivene njegove godine, ali već prekaljenog dječaka ratnika nitko nije mogao potjerati iz garde. Ratni put nastavio je kratko na sisačkom bojištu da bi mu zimu 1991. obilježile borbe u operaciji Orkan-91. Svoj 18. rođendan 22.1.1992. dočekao je na osječkom bojištu u Frankopanima iz kojih je prešao u 67. bojnu Vojne policije i 1993. završio ratni put. Borna

Nakon Kukavice dolazi nam i Vlado Gruić. U sportskim borilačkim krugovima dobro poznato ime. Svojevremeno prije rata, u kojem je teško ranjen, Vlado je bio jedan od najboljih svjetskih boksača u francuskom boksu odnosno Savateu. Bio je europski viceprvak, a da nije otišao u rat izvjesno je da bi postao europski prvak, no on se odlučio na drugi put. On ga je iz njegovog Sesvetskog Kraljevca odveo na vinkovačko bojište gdje je zapovjedao dragovoljačkim vodom iz Sesvetskog Kraljevca koji je ondje priključen 83. zagrebačkom dragovoljačkom bataljunu. Vladina postrojba, koja ondje stiže sredinom listopada, bila je uglavnom zadužena za crtu obrane prema najjačem neprijateljskom uporištu - Mirkovcima. Samo pruga ih je dijelila, a nekada niti ona jer ju je Vlado često prelazio odlazeći u diverzantske akcije. Zanimljivo je da su se vodu priključila i dvojica stranih dragovoljaca Francuz Pierre - Laurent Metral (poginuo u bitci za Livno '92.) i Škot Martin Cruicshank (preveslao s Wernerom Ilićem Atlantik). Baš je s Pierreom Vlado bio u akciji u kojoj je teško ranjen snajperskim hicem u ruku čime je njegova sportska karijera praktički bila okončana, ali ne i ratni put. Kada se 1993. oporavio otišao je u Ramu gdje je obnašao dužnost dozapovjednika bojne lokalne brigade HVO-a. Nakon što je ondje okončan rat s Armijom BiH vraća se u Hrvatsku te sudjeluje u operaciji Oluja na pravcu napada s Dinare prema komunikaciji Sinj - Vrlika - Knin odnosno Perućkom jezeru. Borna

Nakon više od godinu dana dogovaranja, uštimavanja, sve je spremno za prvog pripadnika legendarne 3. Imotske bojne 4. gardijske brigade u podcastu! Riječ je o Ivici Kukavici koji je mnogma poznat po političkom angažmanu te je trenutno saborski zastupnik. O tim temama govori u "Otvorenom" i sličnim emisijama, ali kod mene pričati će isključivo o svojem ratnom putu. Kao talentirani nogometaš koji je ponikao u Mračaju iz Runovića Ivica je sanjao o profesionalnoj karijeri koja mu se smješila. Ipak sve snove prekinuo je rat u kojem Ivica odlazi u 4. A brigadu. S njom prolazi niz terena. Ta 1991. vodila ga je od Kruševa preko Zadra (gdje uspješnim pogocima zaustavlja tenkovski napad) do drniškog bojišta. Slijedio je 1992. odlazak na Dubrovačko bojište koji je nakratko prekinuo kako bi kao kapetan poveo nogometnu momčad 4. brigade na sudar s Hajdukom koji se odigrao na Poljudu. Ivica sudjeluje u nizu teških akcija na jugu, uključujući i bitku za Golubov kamen. Nakon juga "Maslenica" o kojoj ćemo jako puno razgovarati u podcastu i iskreno ne znam kako ćemo uspjeti stići pričati i o onome što je slijedilo - od Zime-94 preko Oluje do Južnog poteza...

Borna

Ovoga puta u podcastu Gdje si bio '91? ugostio sam Koprivničana Ivana Betlehema koji nam je progovorio o satniji HOS-a koja je sudjelovala u velikim akcijama na zapadnoslavonskom bojištu.

Borna

Uh... nakon puno lovljenja ulovio sam Dinka, čudo čovjeka i čudo ratnika. On će biti gost 57. epizode koju sutra snimamo. Dinko je odrastao u skromnoj obitelji u Pridrazi, a već kao srednjoškolac sreću je potražio u Zagrebu u kojem je našao posao, zasnovao obitelj... Onda je došla '91. Dinko se u rujnu javio legionaru Gotovini na Sljeme i postao pripadnik njegovog voda u sastavu 1. brigade "Tigrovi". Ante je svoje dečke, nakon teške obuke, poveo u zapadnu Slavoniju, a da vrijede pokazali su u bitci za Stari Grabovac. Možda neki od vas i pamtite Dinka iz mojeg filma o toj bitci... Nastala je tad i legendarna Gašina snimka na kojoj je Dinkovom ramenu spas pronašao siroti mačić. Neprijatelj je zaustavljen, kreće se u oslobađanje zapadne Slavonije. Puno izviđanja, puno teških zadataka, a onda i ranjavanje zapovjednika Gotovine u prosincu tijekom akcije Rajčići-Rađenovac. Nova 1992. donijela je nove izazove. Gotovina na Sljemenu osniva postrojbu za posebne namjene Glavnog stožera - BOJNA ALPHA, a njezin osnutak poklapa se s početkom rata u Bosni i Hercegovini kamo Dinko odlazi te sukladno zapovjedi generala Rose sudjeluje u ustrojavanju Bojne Knez Branimir. Što se tiče ratnih djelovanja Dinko najviše doprinosa daje u obrani Livna, a nakon toga u jesen 1992. vraća se na Sljeme gdje dolazi do popune Bojne Alpha i teške obuke u kojoj ćemo apostrofirati ulogu četvorice Francuza, Gotovininih kolega iz Legije stranaca, ali i Rodolfa Barria Saavedre - Argentinca s kojim je Dinko prošao i komando obuku TOVKO. Stižu zatim i završne operacije u koje Dinko ulazi kao pripadnik 1. hrvatskog gardijskog zbora, a mi ćemo apostrofirati Zimu-94, Bljesak i Oluju. Borna

Šime je imao 21 godinu kada je počeo rat, njegov je brat otišao u "Tigrove", a on je ostao u Škabrnji. Otkriva kako se formirala crta obrane tog ravnokotarskog sela koji je i prije rata bio "trn u oku" brojnim susjednim selima nastanjenim pretežito Srbima. Naravno fokus podcasta biti će na 18. studenom 1991. Od same zore kada je počeo napad pa do samog kraja Šime je bio tu. U samom startu bitke uništio je neprijateljski tenk i time znatno usporio napad čime je spasio živote mnogih kojima je kupio vrijeme da se stignu evakuirati u pravcu Prkosa. Učinio je to u zaseoku Ambar na koji je i išao frontalni, ali i bočni napad. Odlazak u progonstvo teško mu je pao, a u njemu nastavlja ratovati kroz 159. brigadu. Kao njezin pripadnik u više je navrata ulazio u okupiranu Škabrnju, svjedočio zločinima i zvjerstvima te se nadao skorom oslobađanju sela. Kada je ono došlo, u operaciji Maslenica, Šime je već bio demobiliziran te je radio kao vozač u Tisku. Veli ipak da je tada opasnije bilo u pozadini nego na prvoj crti na koju se on i vratio 1993. kada je došlo do preustroja 112. zadarske brigade. Oluju i oslobođenje Škabrnje dočekao je kao dozapovjednik satnije u toj postrojbi! Borna

Novi podcast sa Samurajem!

Ovaj put glavna tema su "Šumari" interventni vod u kojem je bio Samuraj... krećemo od Borova prema Budžaku, Priljevu, Lušcu... Samuraj se za svako naselje prisjeća ratnih događaja koji su obilježili njegov ratni put.

Borna